Web stranica Vlade TK

PRETHISTORIJA I STARI VIJEK

Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona Ijudi su živjeli još u starijem kamenom dobu (paleolitu). To potvrđuju arheološki nalazi: Kamen kod ušća Usore u Bosnu, Makljenovac kod Doboja, Krčevine kod Brijesnice, Barice kod Gornje Orahovice. Iz vremena mlađeg kamenog doba (neolita) otkriveno je više lokaliteta naselja u Gornjoj Tuzli, u Tuzli, u Korića Hanu kod Gračanice, u Ražljevu, Tramošnici i Skugriću kod Gradačca. Ova nalazišta su pripadala vinčanskoj kulturnoj grupi. Velika seoba naroda, izazvana otkrićem metala, zahvatila je i prostor sjeveroistočne Bosne, koji je u to doba bio relativno dobro naseljen. To pokazuju tragovi naselja kod Gornje Tuzle, Gračanice i Lukavca. Iz tog doba su značajna gradinska naselja, podizana na uzvišenjima radi odbrane. Iliri su na ovim prostorima ostavili trajna kulturna obilježja. Njihova plemena su se bavila stočarstvom, zemljoradnjom, lovom i ribolovom, a znala su i za rudarstvo. Smatra se da od njih potiču nazivi rijeka: Bosna, Jadrina i Prenja. Germanska plemena na ovim prostorima se javljaju polovinom četvrtog stoljeća p.n.e. Kelti (Gali) su na ove prostore donijeli kulturu mlađeg kamenog doba i razvijenu ratničku tehniku. Od njih su ostali nazivi rijeka: Sava, Spreča, Ukrina i ime planine Majevice. U rimsko doba, od početka nove ere, ovaj kraj je pripadao rimskoj provinciji Dalmaciji. Za oko pet stoljeća rimske vladavine dogodile su se mnoge civilizacijske promjene. Preko prostora današnjeg Tuzlanskog kantona izgrađeni su putovi koji su povezivali Jadransko more i Panoniju. Na putovima su izgrađivane utvrde zbog kontrole i sigurnosti putovanja, ali i u svrhu odbrane od ustanaka ratobornih Ilira; razvijena je eksploatacija rudnih bogatstava, termalnih i mineralnih voda i izvorišta slane vode. Podizana su gradska naselja, kao što je naselje Salines na mjestu današnje Tuzle. Sa Rimljanima je na ove prostore došlo i kršćanstvo.

 SREDNJI VIJEK

Početkom sedmog stoljeća na prostore današnje Bosne i Hercegovine prodiru Slaveni i Avari. lako su njihova prodiranja pokušavala spriječiti starosjedilačka plemena, slavenizacija je krajeve današnjeg Tuzlansko kantona zahvatila nešto ranije nego ostale bosansko-hercegovačke prostore. Iz ranog srednjovjekovnog perioda nema mnogo povijesnih izvora. Prvi pomen Tuzle (Salines), kao grada soli, sreće se polovinom desetog stoljeća. Prostor između rijeka Bosne na zapadu, Save na sjeveru i Drine na istoku - Slaveni su nazivali Usora i Soli. To su bile dvije susjedne srednjovjekovne župe. Do početka četrnaestog stoljeća manji dijelovi područja današnjeg Tuzlanskog kantona su ulazili u sastav susjednih srednjovjekovnih država (najčešće Ugarske). Početkom četrnaestog stoljeća ovi prostori ulaze u sastav Bosne pod dinastijom Kotromanića, kada je Bosna bila najveća država na Balkanu. U doba Stjepana II Kotromanića u utvrđenom gradu Srebreniku se nalazilo državno središte, u kojem je stolovao bosanski vladar (ban). Osim državne, srednjovjekovna Bosna iskazuje i svoju vjersku osobenost. Ona ima svoju crkvu - Crkvu bosansku, ni zapadnu ni istočnu. Njeni pripadnici, srednjovjekovni Bosanci, sebe nazivaju krstjani, dobri Bošnjani, ili najčešće - dobri Ijudi. Ime bogumili ili bogomili samo se jedanput susreće u domaćim srednjovjekovnim izvorima. Najjača uporišta dobrih Bošnjana bile su župe u sjeveroistočnoj Bosni. Na ovim prostorima su do danas sačuvani mnogi utvrđeni gradovi iz srednjeg vijeka, a sačuvane su i mnoge nekropole srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika - stećaka. Najpoznatiji sačuvani srednjovjekovni utvrđeni gradovi su: Soko kod Gračanice ( 1426.), Srebrenik ( 1333.) i Teočak ( 1345.). Najpoznatije nekropole stećaka su sačuvane na području Kladnja, Banovića, Kalesije, Živinica, Lukavca, Tuzle, Teočaka i Sapne. Mnogi stećci na ovim lokalitetima su obogaćeni zanimljivom i vrijednom ornamentikom i predstavljaju zanimljiv umjetnički izraz svoga vremena. Najčešći motivi na stećcima su: polumjesec, zvijezda, Ijiljan, sunce, križ, štit i mač. Natpisi na pojedinim stećcima su pisani bosančicom. Postojanje franjevačkih samostana (izgrađeni su u periodu od 1378. do 1460. godine) u Gornjoj Tuzli, Tuzli, Teočaku, Koraju i drugim lokalitetima Tuzlanskog kantona svjedoči da su ovdje, pored Crkve bosanske, djelovali i franjevci, koji su na ove prostore pristigli početkom trinaestog stoljeća.

OSMANSKI PERIOD

Sjeverne i sjeveroistočne dijelove Bosne od kojih su, poslije pada bosanske države, Ugari oformili Srebreničku i Jajačku banovinu -Osmanlije su zauzele tek 1520. godine. Prostor župa Usore i Soli, odnosno dijelovi današnjeg Tuzlanskog kantona, ulazio je, najvećim dijelom, u sastav Zvorničkog sandžaka, koji je do 1541. godine pripadao Rumelijskom, a do 1580. godine Budimskom ejaletu. Po formiranju Bosanskog ejaleta, Zvornički sandžak ulazi u njegov sastav. On je tada imao 31 nahiju, od kojih 21 na bosanskoj strani (na lijevoj obali Drine), a to su: Soko, Nenavište (Gradačac), Smoluća, Jasenica, Srebrenik, Koraj, Visori, Gornja Tuzla, Drametin, Donja Tuzla, Gostilj, Spreča, Završ, Teočak, Bijeljina, Zvornik, Sapna, Kušlat, Ludmer, Srebrenica, Šubin i Brvenik. Dijelovi današnjih općina: Gračanice, Banovića, Lukavca i Kladnja pripadali su Bosanskom sandžaku. Na bosanskoj strani Zvorničkog sandžaka Osmanlije su održavali deset gradova: Zvornik, Srebrenicu, Kušlat i Perin - prema Drini; Teočak, Srebrenik, Soko, Novi i Brčko - prema Savi. Ovaj Sandžak kao i svi njegovi gradovi, dobili su na strateškom značaju kada je ovaj prostor postao pogranično područje, odnosno kada je sjeverna granica Otomanskog carstva uspostavljena na Savi. Osmanska feudalna društvena struktura i islamsko-orijentalna kultura u cjelini, a posebno urbana, dala je dotadašnjim srednjovjekovnim naseljima orijentalna obilježja. Gradska naselja, sa orijentalno-muslimanskom fizionomijom, nisu nastajala niti su se razvijala stihijski. Gradovi duž značajnih trgovačkih putova planski su nastajali i razvijali se kao proizvodna, obrtna i kulturna središta. Orijentalna arhitektura je posebno došla do izražaja u izgradnji džamija, medresa, sahat-kula, mostova, bolnica, hanova, bezistana i čaršija sa dućanima. U šesnaestom stoljeću, uz dozvolu tadašnjih vlasti, izgrađeni su i manastiri u Lomnici, Papraći i na Ozrenu, kao i katolička crkva u Čardaku i franjevački samostan u Tolisi. Na prostorima današnjeg Tuzlanskog kantona je sačuvan veliki broj vrijednih kulturno-historijskih spomenika iz Osmanskog perioda: Hadži-Hasanova (Čaršijska) džamija u Tuzli, Kuršumlija džamija u Kladnju, Husejnija džamija u Gradačcu, Ahmed-pašina džamija u Gračanici, Atik-džamija u Gornjoj Tuzli... U toku višestoljetne osmanske uprave na ovom prostoru desile su se i krupne promjene u nacionalnoj i vjerskoj strukturi stanovništva. Poslije Mohačke bitke (1526.) dio pravoslavnog i bošnjačkog stanovništva se seli preko Save i Dunava na područje osvojeno od Mađara. Poslije osmanskog poraza pod Bečom ( 1699.) i ustaljivanja granice na Savi, Bošnjaci su prognani sa sjevera na prostor Bosanskog ejaleta. Islamizacija je na ovom području tekla dosta brzo i već su krajem šesnaestog stoljeća Bošnjaci na ovom prostoru činili većinu stanovništva. Kasnije se broj Bošnjaka smanjivao zbog stradanja u ratovima i velikih epidemija kuge, koje su naročito pogađale gradove u kojima je bila najveća koncentracija Bošnjaka.

AUSTRO-UGARSKI PERIOD

"Velika istočna kriza" (1875. - 1878.), odnosno "istočno pitanje" - pitanje podjele osmanskih teritorija u Evropi, Aziji i Africi i, konačno, Berlinski kongres ( 1878.) donijeli su pravi prevrat u životu Bosne i Hercegovine, "glavne tvrđave Bošnjaka kao slavenskih muslimana u jugoistočnoj Evropi".Odlukom Berlinskog kongresa Austro-Ugarskoj je povjerena uprava nad Bosnom i Hercegovinom. Porta je na to pristala, ali ne i Bošnjaci. Oni su pružili žestok otpor okupacijskim trupama. Na području sadašnjeg Tuzlansko kantona otporom je rukovodio pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić. On je u Tuzlu, sa svojih 1.000 vojnika, stigao 7. augusta 1878. godine. Na zapadnim prilazima Tuzli pridružili su mu se branitelji iz Kladnja, Srebrenika, Lukavca i Zvornika. Austrougarske trupe su već 9. augusta zaustavljene pred Tuzlom (na Moluhama i Husinu), potučene i natjerane na povlačenje prema Gračanici, koju su ustanici oslobodili 13. augusta iste godina. Prodor Austrijanaca preko Brčkog i Bijeljine prema Tuzli, prisilio je branitelje na povlačenje. Tuzla je pala 22. septembra 1878. godine. Nakon tromjesečnih žestokih borbi Austro-Ugarska je uspjela (krajem oktobra 1878.) okupirati cijelu Bosnu i Hercegovinu. Područje sjeveroistočne Bosne je u Austro-Ugarskoj državi organizirano kao okrug. U njegov sastav su ulazili gradovi: Tuzla, Bijeljina, Brčko, Gračanica, Gradačac, Modriča, Bosanski Šamac, Kladanj, Maglaj, Orašje, Srebrenica, Vlasenica i Zvornik. U prvo vrijeme okupacije i Gornja Tuzla je imala status grada, ali je ( 1885.) izgubila taj status. Središte okruga bila je Tuzla, po kojoj je ova oblast i nazvana. Tu su organizirane okružna, sreska (kotarska) i općinska vlast. S obzirom da je ova oblast granično područje sa Srbijom, Tuzla je bila i jedan od značajnih vojnih centara Austro-Ugarske monarhije. Za austrougarsku okupacionu upravu od velikog značaja je bila eksploatacija prirodnih bogatstava ovog kraja. Jedan od njenih prvih poteza u oblasti privrede je uvođenje državnog monopola na proizvodnju soli, duhana, na rudna i šumska bogatstva. Prva, u to vrijeme moderna solana proradila je 1885. godine u Simin Hanu. Druga solana je ( 1891.) izgrađena u Kreki. Ove solane su osigurale domaće tržište soli, u isto vrijeme obezbjeđena je i jeftina sirovina za razvoj hemijske industrije. Na tom osnovu projektirana je i izgrađena Fabrika sode u Lukavcu. Za razvoj industrije, ali i za vojne potrebe, s obzirom na geostrateški značaj područja, bilo je važno izgraditi i saobraćajnice. Tako je izgrađena i u saobraćaj puštena (29. aprila 1886. godine) uskotračna željeznička pruga Doboj - Simin Han, dužine 67 kilometara. Time je ovaj bazen povezan sa glavnom saobraćajnicom u dolini rijeke Bosne. Već je 1885. godine u Kreki otvoren rudnik uglja, tada najveći na prostoru Bosne i Hercegovine. Iste godine je počela proizvodnju i ciglana, koja je pred Prvi svjetski rat godišnje proizvodila više od 3,5 miliona komada cigle. U Tuzli je podignuta Fabrika špirita (1888.), a u Lukavcu Fabrika amonijačne sode (1893.), koja je godišnje proizvodila velike količine amonijačne, kaustične i kristalne sode. Tih godina u Tuzli je počela i proizvodnja piva, podignut je jedan parni mlin i proradile su dvije električne centrale. Područje sadašnjeg Tuzlanskog kantona bilo je bogato kvalitetnim šumama, pa je i njihova eksploatacija bila intenzivna. Podignuto je pet modernih pilana, koje su prerađivale ogromne količine drvne mase. Zanatstvo i trgovina su se sporije razvijali. Industrijski proizvodi i razne robe, koji su stizali na ove prostore, potiskivali su tradicionalnu zanatsku proizvodnju i čaršijsku trgovinu. Međutim, i na tom polju je bilježen napredak, naročito poslije 1900. godine. U Tuzli kao i u drugim većim gradskim naseljima se mijenja i socijalna struktura stanovništva. Procenat onih koji žive od poljoprivrede pada na ispod 50%, a procenat onih koji žive od industrije, zanatstva, trgovine i raznih društvenih djelatnosti, ubrzano raste. Region je, međutim, i dalje pretežno agrarni i to sa naslijeđenim feudalnim odnosima. U ovom periodu Tuzla se najbrže razvijala. Podignute su mnoge građevine sa odlikama evropske arhitekture (sreski uredi, škole, pošte, hoteli, željezničke stanice, bolnice i vojni objekti), od kojih neke postoje i danas u užem gradskom jezgru. Moderniziran je vodovod, izgrađena je kanalizacija, proširene su i uređene ulice, uređena je gradska rasvjeta, uveden je poštanski saobraćaj i otvorene nove škole (osnovne i srednje). Sve ove promjene su, uz Tuzlu, zahvatile i druge gradove ove oblasti. Nakon austrougarske okupacije uslijedio je prelazak iz jedne civilizacije u drugu, što je popraćeno i velikim demografskim promjenama. Iz Bosne i Hercegovine je iselio veliki broj Bošnjaka iako je, upravo iz Tuzle, upućen prvi i možda jedini apel Bošnjacima da se ne iseljavaju. Mehmed Teufik Azabagić, tuzlanski muftija, apelirao je na muslimane da se ne iseljavaju iz svoje domovine ubjeđujući ih da je taj čin pogrešan sa islamskog vjerskog i nacionalnog stanovišta. U to vrijeme u Bosnu je doselilo najviše katoličko i, u manjem broju, jevrejsko stanovništvo. Međutim, i pored masovnih iseljavanja, u samo nekoliko gradova na ovom dijelu Bosne i Hercegovine Bošnjaka je 1910. godine bilo više nego svih drugih naroda zajedno. Četrdesetogodišnja austrougarska uprava Bosni i Hercegovini je donijela značajan pomak u prelasku iz feudalizma u kapitalizam, ali je Austro-Ugarska monarhija time ostvarivala prevashodno svoje interese u crpljenju prirodnih resursa okupirane zemlje.

PERIOD KRALJEVINE SRBA,HRVATA I SLOVENACA

Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, (1918.) administrativno-teritorijalni okvir Tuzlanskog okruga ostao je isti, osim što je preimenovan u Tuzlansku oblast podijeljenu na srezove i općine. Poslije ukidanja Pokrajinske vlade za Bosnu i Hercegovinu, ovaj prostor je bio neposredno vezan za Beograd odnosno za Vladu Kraljevine. Velike administrativno-teritorijalne promjene ovaj kraj je doživio 1929.godine, poslije diktature kralja Aleksandra Karađorđevića i preimenovanja zemlje u Kraljevinu Jugoslaviju. Tada je prostor Bosne i Hercegovine administrativno-pravno razbijen na četiri banovine: Vrbasku, Drinsku, Primorsku i Zetsku. Prostor sadašnjeg Tuzlansko kantona pripao je Drinskoj banovini sa sjedištem u Sarajevu, osim Gračanice i Doboja, koji su pripali Vrbaskoj banovini. Time je Tuzla prestala biti administrativno-upravno središte sjeveroistočne Bosne, što se odrazilo na njen privredni i društveni razvoj. Prostor današnjeg Tuzlanskog kantona je posebno pogodio Sporazum Cvetković-Maček (1939.), kada su u sastav Banovine Hrvatske uključeni gradovi Brčko i Gradačac, a cijeli ovaj kraj pripao takozvanim "srpskim zemljama". U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevini Jugoslaviji) nisu zabilježeni ozbiljniji privredni i društveni pomaci na prostorima današnjeg Kantona. Najveće promjene desile su se u agraru. Takozvanom agrarnom reformom od bošnjačkih posjednika oduzete su zemlje i šume i dodijeljene pretežno srpskim seljacima, bivšim kmetovima. Bošnjaci su na taj način razvlašteni i osiromašeni. Izvjestan napredak ostvaren je u eksploataciji šuma i ruda, zanatstvu i trgovini. Otvoreno je i više osnovnih i srednjih škola, čitaonica i ogranaka vjerskih i nacionalnih kulturnih društava. Sve je to, međutim, bilo simbolično. Ovaj region je, kao i cijela Bosna i Hercegovina, zaostajao u svom razvoju. To se naročito osjećalo u porastu broja nezaposlenih. Stagnirajući privreda nije mogla apsorbirati relativno veliki prirast nove radne snage niti prihvatiti one koji su bježali iz osiromašenih sela. U prvim godinama života Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bilježi se snažno organiziranje radnika, sindikalno i političko. Borba protiv eksploatacije rezultirala je Husinskom bunom (1920.), koju je kraljevski režim krvavo ugušio.

DRUGI SVJETSKI RAT

Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije cijela Bosna i Hercegovina ulazi u sastav novoosnovane Nezavisne države Hrvatske. Teritorija sadašnjeg Tuzlanskog kantona je proglašena Župom Usora i Soli. Uspostavljena je ustaška vlast. Po uspostavljanju te vlasti počeli su progoni, fizičke likvidacije i deportacije Jevreja, Srba i pripadnika komunističkog pokreta. To je izazvalo otpor u mnogim područjima. Buknuli su ustanci koje su organizirali komunisti i to, dobrim dijelom, Hrvati i Bošnjaci. Ustancima su bili zahvaćeni Majevica, Birač, Ozren i Trebava. Ispod utjecaja vlasti Nezavisne države Hrvatske oslobođeni su značajni prostori. Krajem 1941. godine Draža Mihajlović u ustaničke redove ubacuje svoje oficire, oficire vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su ostali u zemlji, i oni uspijevaju da pridobiju značajan dio srpske seljačke ustaničke mase, da izazovu raskol u ustaničkim redovima i da pobiju mnoge istaknute rukovodioce ustanka, mahom Hrvate i Bošnjake. To je proizvelo dezorijentiranost medu Ijudima svih nacionalnosti koji nisu prihvatali okupaciju ni Nezavisnu državu Hrvatsku, a pogotovo ne politiku istrebljenja pojedinih naroda. Četnička nadmoć trajala je sve do novembra 1942. godine, kad su četnici teško poraženi od strane Šeste istočno-bosanske partizanske brigade. Četnici su, međutim, i dalje bili opasnost za manje partizanske jedinice, za lokalno stanovništvo sklono partizanima i, naročito, za bošnjačka sela. Stoga su se Bošnjaci samoorganizirali na ovome području u jedan vid teritorijalne odbrane koji je uspješno funkcionirao i štitio bošnjačka sela od četničkih napada. Bošnjaci su, gledano u cjelini, bili rezervirani prema vlasti Nezavisne države Hrvatske. Jedan broj istaknutih bošnjačkih političara otvoreno se ogradio od zločinačke ustaške politike. Mnogi Hrvati sa područja današnjeg Kantona su se distancirali od ustaša. To najbolje potvrđuje primjer borbenog Husina, a i drugih hrvatskih sela iz okoline Tuzle. Jedinice Narodnooslobodilačke vojske u Tuzlu su prvi put ušle 2. 10. 1943. godine. Drugi ulazak partizana u Tuzlu desio se 17. 9. 1944. godine. Od tada pa do kraja Drugog svjetskog rata Tuzla je centar cijele oblasti. U decembru 1944. godine velika grupacija četnika Draže Mihajlovića prebacila se iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu i, preko područja današnjeg Tuzlanskog kantona, pokušala da se spoji sa njemačkim snagama u Doboju i Brčkom. Na prilazima Tuzli doživjeli su poraz, razbile su ih istočnobosanske jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, potpomognute od strane naroda, a naročito građana Tuzle. U okviru Nezavisne države Hrvatske ovaj region nije ni u čemu napredovao. Naprotiv, doživio je teška razaranja. Razorene su saobraćajnice, mnoga industrijska preduzeća su prestala sa radom, zapuštena je poljoprivreda. U Tuzlu, kao i u druga gradska naselja sadašnjeg Tuzlanskog kantona, se slio velik broj muhadžira iz Foče, Rogatice, Goražda, Višegrada i drugih mjesta istočne Bosne i Podrinja. Prije nego što je Drugi svjetski rat i zvanično završen, na ovom prostoru je započeta obnova. Rudari su krenuli sa radom, proradila je pilana u Živinicama, pokrenuta je Solana u Kreki, počela je obnova Fabrike sode u Lukavcu, popravljene su željezničke pruge i putovi.

PERIOD SOCIJALISTIČKE JUGOSLAVIJE

Značajno razdoblje u razvoju područja sadašnjeg Tuzlanskog kantona je razdoblje socijalističke Jugoslavije (od 1945. do 1992. godine). U prvo vrijeme poslije oslobođenja sjeveroistočna Bosna administrativno je uređena kao oblast sa upravno-političkim centrom u Tuzli. Poslije je, ukidanjem oblasti, formiran Okrug Tuzla. Nakon više administrativnih reorganizacija, cijela oblast je organizirana u devetnaest općina. Rudna bogatstva: ugalj, so i drvo bili su osnova ubrzanog razvoja regiona. Prvi veliki razvojni pothvat bila je izgradnja željezničke pruge Brčko - Banovići ( 1946.) u dužini od 92 kilometra, kojom je ovaj sirovinski bazen povezan sa drugim dijelovima Jugoslavije. Velike potrebe Jugoslavije za energentima podstakle su razvoj rudnika uglja - otvaranje novih jamskih, a kasnije i površinskih kopova. U prvim poslijeratnim godinama trebalo je osigurati dovoljno uglja za industriju, za željeznicu, i za široku potrošnju. Ta visoka potražnja destimulirala je izgradnju kapaciteta za preradu uglja "na licu mjesta", za podizanje termoelektrana, za njegovu hemijsku preradu. Početkom šezdesetih godina dolazi do naglog i velikog uvoza nafte i preorijentiranja svih potrošača na ovaj energent, što izaziva tešku krizu ugljenokopa, koja katastrofalno pogađa ovaj ugljeni bazen - hiljade radnika ostaju bez posla, usporava se opći razvoj. Tek tada počinje izgradnja kapaciteta za potrošnju uglja na "licu mjesta", počinje period izgradnje velikih termoenergetskih objekata i pokretanja hemijske industrije. Pored vađenja uglja, velika pažnja posvećivana je i eksploataciji soli, u početku zbog sve veće široke potrošnje, a potom i kao sirovine u hemijskoj industriji. Poslije šezdesetih godina počeo je razvoj i metaloprerađivačke industrije, a intenzivirana je prerada drveta podizanjem kapaciteta za finalizaciju. Privredni rast je ubrzan naročito u razdoblju od početka šezdesetih do druge polovine osamdesetih godina ovog stoljeća. U tom periodu počela je suvremenija eksploatacija uglja površinskim metodom, a zatim izgradnja termoenergetskih kapaciteta za proizvodnju električne struje. Dovršena je Termoelektrana Bukinje ( 1978.) kapaciteta 780 MW, Hemijska industrija razvijena na osnovama prirodnih resursa (ugalj, so, krečnjak) prerasta u velike privredne sisteme, SODASO u Tuzli i Koksno-hemijski kombinat u Lukavcu, u kojima je osvojena najsuvremenija hemijska tehnologija (hloralkalni kompleks, proizvodnja soli primjenom novih tehnologija, proizvodnja elektrolitske lužine i solne kiseline, natrijumhlorata, propilen oksida, deterdženata...). Razvila se drvna i drvnopreradivačka industrija, metalna i metalnopreradivačka industrija, industrija gradevinskog materijala, građevinarstvo, industrija tekstila, obuće, prehrambena industrija. Prostor današnjeg Tuzlanskog kantona je bio pogodan i za razvoj poljoprivrede, voćarstva, stočarstva. U periodu socijalističke Jugoslavije stvoreno je nekoliko velikih poljoprivrednih i prehrambenih kombinata. Na ovom prostoru uspješno je djelovalo više zemljoradničkih zadruga, manjih i većih peradarskih farmi. U privatnom sektoru poljoprivreda je stagnirala. Najznačajniji razvoj je doživjela infrastruktura. Pored željezničke pruge Brčko - Banovići, modernizirana je pruga Tuzla - Doboj, izgrađena je pruga Tuzla - Zvornik; izgrađena i modernizirana putna mreža: Tuzla - Brčko, Tuzla - Sarajevo, Tuzla - Zvornik, Tuzla - Bijeljina, Tuzla - Doboj... Izgrađena je i luka na rijeci Savi u Brčkom. U Dubravama, u blizini Tuzle, izgrađen je moderan aerodrom. Moderniziran je poštanski saobraćaj, telefonske linije su dovedene gotovo u sva veća naselja. Cijeli prostor je elektrificiran. Izgradnjom snažnog radio-televizijskog releja na Majevici, cijelo područje današnjeg Tuzlanskog kantona pokriveno je kvalitetnim radio-televizijskim signalom. Razvojem gradova i gradske privrede razvijalo se i zanatstvo, proizvodno i uslužno. Na ovom prostoru je ( 1990.) bilo dvadeset zanatskih zadruga i preko trideset hiljada zanatskih radnji. U tome su prednjačili: Gračanica, Brčko, Gradačac i Tuzla. Prosvjetno-kulturna djelatnost je pratila ekonomsko-privredni razvoj. Uspostavljena je dobra mreža predškolskih ustanova i osmogodišnjih škola, u svim razvijenim općinskim centrima otvorene su srednje škole; u Tuzli je osnovan i Univerzitet ( 1976.). Ustanovljene su mnoge institucije regionalnog značaja: Istorijski arhiv, Muzej istočne Bosne, Narodna i univerzitetska biblioteka, Narodno pozorište, Galerija portreta, Dom mladih... U svim općinama postojali su centri za kulturu gdje su djelovala mnoga kulturno-umjetnička društva. Dobro organizirana je bila i zdravstvena zaštita stanovništva. Pored Medicinskog centra u Tuzli, postojali su i domovi zdravlja u svim općinama. Na području sadašnjeg Tuzlanskog kantona sport je zauzimao zasebno mjesto. U svakoj općini djelovalo je sportsko društvo. Sportska društva iz Tuzle su njegovala gotovo sve vrste sportova, a u nekim dostizala i vrhunske rezultate. Intenzivan industrijski razvoj, bazna a naročito hemijska industrija, na ovim prostorima i šire, izazvali su ozbiljne ekološke probleme. Najveći zagađivači zraka nisu imali ugrađene sisteme za filtriranje, tako da je ozbiljno ugroženo voćarstvo, pčelarstvo, povrtlarstvo. Zagađeni su bili i vodotoci. Tek sredinom osamdesetih godina o ovome problemu se počelo ozbiljnije razmišljati.

RASPAD JUGOSLAVIJE I AGRESIJA NA BIH

Na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima u Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini, održanim 18. novembra 1990. godine, pobijedile su političke stranke: Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica. Srpska demokratska stranka je i na ovim prostorima, odmah poslije izbora, započela djelovanje na državno-pravnoj razgradnji Bosne i Hercegovine. Nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske, po logici političkih zbivanja, to isto je morala učiniti i Bosna i Hercegovina. Na referendumu, održanom 29. 2. 1992. i 1. 3. 1992. godina, građani Bosne i Hercegovine izjasnili su se za samostalnu, nezavisnu i suverenu državu. Na dan početka srpsko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu (6. 4. 1992. godine) Evropska zajednica je priznala državno-pravni subjektivitet Republike Bosne i Hercegovine. Republika Bosna i Hercegovina je (21. 5. 1992.) postala članicom Ujedinjenih naroda. Poraz takozvane Jugoslavenske narodne armije u Sloveniji i njen napad na Hrvatsku, učinili su Bosnu i Hercegovinu životno važnim geostrateškim prostorom za Srbiju, odnosno za ostvarivanje velikosrpskih projekata. Prostor sjeveroistočne Bosne, s obzirom da se naslanja na Srbiju i čini lijevi bok prema Hrvatskoj i imajući u vidu njegove ekonomske potencijale, je naročito bio važan faktor u toj strategiji. Zbog toga su čelnici Jugoslavenske narodne armije preduzeli opsežne mjere da pod svojom kontrolom zadrže ovo područje. U jednom broju općina sa većinskim srpskim stanovništvom (Lopare, Ugljevik, Šekovići) postojeći organi vlasti stavili su se u službu velikosrpske politike, odnosno Srpskoj demokratskoj stranci, kao njenom egzekutoru u Bosni i Hercegovini. Akcijom vojnih jedinica, paravojnih snaga iz Srbije i onih što ih je uz pomoć Jugoslavenske narodne armije organizirala Srpska demokratska stranka, agresor je ovladao Bijeljinom, Zvornikom, Bratuncem, Srebrenicom, Kalesijom, Vlasenicom i većim dijelom grada i općine Brčko. Agresor je preko Semberije i Bosanske posavine uspostavio koridor prema Bosanskoj krajini i Kninskoj krajini u Hrvatskoj, okupiravši Bosanski Šamac, Modriču, Odžak - općine koje su ulazile u sastav šire regije sjeveroistočne Bosne. Pokušaj agresora da zadrži kontrolu nad Tuzlom i njenom najbližom okolinom onemogućen je bitkom na Brčanskoj Malti, 15. maja 1992. godine, u kojoj su građani Tuzle razbili jedinice Jugoslavenske narodne armije i protjerali ih do pod Majevicu. Presudnu ulogu u odbrani grada odigrale su snage policije, Teritorijalne odbrane i Patriotske lige. Snage branitelja ove regije, sastavljene od pripadnika policije i jedinica Teritorijalne odbrane i Patriotske lige, koje su u hodu popunjavane dobrovoljcima, uspjele su da se organiziraju i bez obzira na slabo naoružanje, da zaustave agresora te u kontraofanzivnim dejstvima oslobode Srebrenicu i Kalesiju, znatan dio teritorije Brčkog, Lopara, Ugljevika, Zvornika i Vlasenice. Odbranom Tuzle uvezana je relativno prostrana slobodna teritoriia: Tuzla, Kalesija, Živinice, Kladanj, Banovići, Lukavac, Gračanica, Srebrenik, Gradačac i dijelovi teritorija već spomenutih općina. Na okupiranim područjima agresor je uz pomoć domaćih četnika izvršio masovne zločine nad civilnim stanovništvom, uništio sve vjerske i druge sakralne objekte i spomenike bošnjačke i hrvatske kulture. Samo u nekoliko prvih mjeseci agresorskog divljanja i samo u šest općina ovog područja (Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, Bijeljina i Brčko) ubijeno je više od 25.000 nedužnih civila. Hiljade Bošnjakinja su silovane. U većini ovih općina (Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica) Bošnjaci su, do izbijanja agresije, činili apsolutnu većinu stanovništva. Agresor je iz cijelog Podrinja i Posavine protjerao svo nesrpsko stanovništvo da bi u njihova naselja i domove naselio Srbe, što je genocidni program (utemeljen 1844. godine "Načertanijem" Ilije Garašanina, a aktualiziran Memorandumom SANU) i planirao da bi se takozvane "svete srpske zemlje očistile" od svih drugih naroda. U prvoj godini agresije sa okupiranih područja sjeveroistočne Bosne na slobodne teritorije pod kontrolom legalnih vlasti i Armije Republike Bosne i Hercegovine stiglo je preko 200.000 prognanika, mahom žena, djece i staraca. U najtežoj situaciji je bila Srebrenica. Bježeći ispred četničkog noža iz okolnih gradova i sela, u Srebrenici se našlo oko 50.000 Ijudi. Srebrenica je 1993. godine proglašena "zaštićenom zonom UN-a", ali to agresora nije spriječilo da jula 1995. godine okupira taj grad i da u prisustvu snaga UN-a masakrira hiljade nedužnih Ijudi; da hiljade Bošnjaka odvedu u nepoznato i na egzodus natjeraju oko 30.000 nejači. Samo manji broj slabo naoružanih muškaraca uspijeva da se probije kroz četničke položaje i stigne na slobodnu teritoriju Tuzlanskog kantona. U četničkim logorima: Batkoviću, Karakaju, Kravici, Bratuncu, Sušici, Luci i "Laseru" u Brčkom, bilo je zatočeno preko 25.000 Bošnjaka i Hrvata. Logori su bili organizirani po uzoru na nacističke, sa daleko gorim režimom. Dok je trajao egzodus unesrećenog naroda na rubnim područjima Tuzlanskog kantona vodene su žestoke borbe. Agresor je pokušavao da okupira nove teritorije, a branitelji da ih odbrane i oslobode okupirane. Drugi korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine uspijevao je da odbrani slobodne prostore i da oslobodi mnoge koji su bili okupirani. Doprinos odbrani od agresora na ovim prostorima dale su i postrojbe Hrvatskog vijeća obrane. Posjedujući dalekometna teška oruđa agresor je neprekidno granatirao slobodnu teritoriju, naročito gradska naselja, nastojeći da ubijanjem civila izazove paniku i skrši moral branitelja. U tim mučkim napadima poginulo je i osakaćeno mnogo Ijudi, naročito djece; srušeno je mnogo objekata, medu kojima i više kulturno-historijski vrijednih. Jedan od najtežih zločina desio se 25. maja 1995. godine, kada je samo jedna granata, ispaljena sa srpskih položaja na Ozrenu, na tuzlanskom Korzou ubila 71 građanina, pretežno dječaka i djevojčica, a teže i lakše ozlijedila 77 lica. Na slobodnom području Tuzlanskog kantona sve vrijeme rata uspješno su funkcionirale civilna i vojna vlast. Zahvaljujući tome, sigurnost građana bila je na visokoj razini. I pored izdvajanja za potrebe obrane, uspješno je organizirana prehrana gotovo 700.000 stanovnika. Radile su škole, zdravstvene i kulturne ustanove, bilo je i sportskih takmičenja.

POST DEJTONSKI PERIOD

Prvi korak ka miru u Bosni Hercegovini bio je Washingtonski sporazum, kojim je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine. Rat je prekinut Sporazumom u Daytonu (1995.). Taj sporazum je de fakto sankcionirao stanje ostvareno ratom, odnosno agresijom. Tako se preko 50% teritorija sjeveroistočne Bosne našlo u Republici Srpskoj. Daytonskim mirom je stvorena izvjesna osnova za obnovu i razvoj ovoga kraja. Na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kantoni donose svoje ustave, čime ostvaruju vrlo visok stupanj autonomnosti u gotovo svim oblastima društvenog života. Zakonodavni i izvršni organi Tuzlanskog kantona, zajedno sa odgovarajućim organima općina, preduzeli su mnoge mjere radi oživljavanja privrede, posebno pokretanja proizvodnje u osnovnim privrednim djelatnostima: rudarstvu, hemijskoj industriji, građevinarstvu, drvoprerađivačkoj industriji, poljoprivredi, trgovini...
Iako je pokretanje velikih, složenih sistema hemijske industrije na prostoru Tuzle i Lukavca uveliko uslovljeno obnavljanjem željezničkog saobraćaja, izvjesni rezultati su već postignuti. Industrija je u 1997. godini radila sa oko 30% kapaciteta, čemu je značajan doprinos dao razvoj malih i srednjih preduzeća. Proizvodnja uglja je znatno porasla. Termoelektrana Bukinje radi gotovo punim kapacitetom. Prerada drveta je, također, napredovala. Zahvaljujući svemu tome, u privredi Tuzlanskog kantona, po podacima iz 1998. godine, radi oko 68.000 radnika.
Obrazovni sistem nije prestao funkcionirati tokom rata. Bio je, istina, reduciran, prilagođen ratnim okolnostima. Kada su prekinuta ratna dejstva, on je postepeno vraćan u predratno stanje. Popravljen je veliki broj ratom oštećenih školskih objekata i u njima je otpočela redovna nastava. Na prostoru Tuzlanskog kantona već funkcioniraju predškolske ustanove u općinama Banovići, Doboj Istok, Gračanici, Gradačcu, Kladnju, Lukavcu, Srebreniku, Tuzli i Živinicama, u kojima dnevno boravi 1287 djece. Osnovno obrazovanje na području Tuzlanskog kantona obuhvata 88 javnih ustanova i 1 privatnu osnovnu školu, u kojima nastavu pohađa oko 55.200 učenika; Srednje obrazovanje obuhvata 33 javnih ustanova od toga 24 srednjih škola, 7 gimnazija, 1 medresa i 1 srednja muzička škola, u kojima nastavu pohađa oko 25.500 učenika; a Univerzitet u Tuzli pohađa preko 20.000 studenata na dodiplomskim studijima i oko 1.500 na postdiplomskom studiju.
Najteži problem Tuzlanskog kantona je bio smještaj prognanih i raseljenih lica. Povratak na njihovo predratno privatno vlasništvo Vlada Tuzlanskog kantona podržala je značajnim finasijskim sredstvima. Realizovani su brojni programi podrške povratnicima putem pomoći za obnovu stambenih objekata (kako povratnika u dijelove sjeveroistočne Bosne koji su ostali u administrativno prostoru Republike Srpske, tako i povratnike u općine Tuzlanskog kantona), podržani su projekti podrške pokretanju poljoprivredne proizvodnje u povratničkim mjestima i oživljavanje malih preduzeća. Danas na Tuzlanskom kantonu ima još oko 26. 000 prognanika.
U postdaytonskom periodu intenziviran je politički život u Tuzlanskom kantonu, i većina vodećih stranaka u Bosne i Hercegovinu imaju svoje kantonalne organizacije Tuzlanskog kantona, a jedna politička stranka ima sjedište u Tuzli.
U Skupštini Tuzlanskog kantona participira pet stranaka (Stranka demokratske akcije, Stranka za Bosnu i Hercegovinu, Socijaldemokratska partija, Bosanska stranka, Narodna stranka Radom za boljitak i Bosansko-hercegovačka patriotska stranka) i na njima leži najveća odgovornost za privredni i društveni razvoj Kantona. Ostale stranke nisu parlamentarne u Kantonu.
Na području Tuzlanskog kantona djeluje više listova kroz svoja dopisništva, radio i televizijskih stanica. Najznačajniji regionalni elektronski medij je Radio-televizija Tuzlanskog kantona, i nekoliko privatnih nezavisnih radio stanica, koje zajedno obrazuju dobru medijsku pokrivenost Tuzlanskog kantona.
Vjerske zajednice djeluju slobodno i uz međusobnu toleranciju. Pravo na slobodno ispoljavanje vjere je zagarantirano svim konfesijama. Tri najveće konfesije su Islamska zajednica, Katolička i Srpska pravoslavna crkva, a na Tuzlanskom kantonu djeluju i druge manje brojne vjerske zajednice kao što su Jevrejska zajednice i protestantske crkve.